Prva zbirka poezije, izdavač Centar za medijsku kulturu "Albatros" Komiža, 2011. iz recenzije zbirke:

<!--[if !mso]> <style> v\:* {behavior:url(#default#VML);} o\:* {behavior:url(#default#VML);} w\:* {behavior:url(#default#VML);} .shape {behavior:url(#default#VML);} </style>

<!--[if gte mso 9]><xml> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 9]><xml> Normal 0 21 false false false HR X-NONE X-NONE </xml><![endif]--><!--[if gte mso 9]><xml> </xml><![endif]--><!--[if gte mso 10]> <style> /* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:"Table Normal"; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-priority:99; mso-style-qformat:yes; mso-style-parent:""; mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt; mso-para-margin:0cm; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:11.0pt; font-family:"Calibri","sans-serif"; mso-ascii-font-family:Calibri; mso-ascii-theme-font:minor-latin; mso-fareast-font-family:"Times New Roman"; mso-fareast-theme-font:minor-fareast; mso-hansi-font-family:Calibri; mso-hansi-theme-font:minor-latin; mso-bidi-font-family:"Times New Roman"; mso-bidi-theme-font:minor-bidi;} </style>

 

RECENZIJA

 

 

 ERUPCIJA  IZ  MRAKA

 

      Mnoge dobre pjesnike u nepovrat odnese vjetar života a nikada ne objave knjigu.

Skoro da je to zadesilo i pjesnikinju Emiliju Vasiljević ,a to bi bila velika šteta za Srpsku i Hrvatsku savremenu književnost.

Ona pripada obema!

      Onaj ko voli poeziju i osjeća njene najsuptilnije nijanse, najfinije treptaje tanahnih žica njenog instrumentarija,

zapazio je na Facebooku ime Emilije Vasiljević. Njene pjesme su visokim kvalitetom skrenule pažnju na sebe.

Njen osebujan moderan stil, emotivnost kakva se rijetko susreće ne samo u našoj literaturi, osjećaj za  slikovitu metaforu,

nenadane sintagme, kontrast, gotovo nemoguće hiperbole, odmjeren, uzbudljiv govor, provalio je iz vulkana strasti,

iz razbuktale nabujale mašte, iz zaumnog, nedokučivog podsvjesnog predjela duše.

Otkačenost! Ali kakva otkačenost. Njene metafore su poludjele! Iz Emilije je provalio život i izrazio se pjesmom,

kao da izvire iz uzavrelog lonca podsvijeti.

      Primjetno je da ona u pjesmama na sjajan način, s velikom umjšnošću i majstorstvom spaja čovjeka i prirodu,

kao da se u ogledalu prirode zrcali duša čvjeka. Nema napora u njenom stvaranju, sve teče prirodnom lakoćom kao što

planinski potočić skakuće, lomi se niz stijene i strminu, i hita dalje i opčinjava nas svojom čistoćom i nekom,

uhu ugodnom, muzikom, raznovrsnim tonalitetom, koji nas uzbuđuje, začarava i opušta.

Čini nam se da je to naša glazba, da Elilija govori upravo ono što bi i mi želejeli kazati, ali mucamo i ne umijemo.

     Bez obzira da li Ema piše o ljubavi, o mukama i ljepotama života, o patnjama ili užitcima, ona to radi na volšeban način.

Ona se životu daje sa obiljem strasti i uzima ga sa čitavom snagom svoga bića, sa iskrenošću i odanošću naivnog djeteta,

bez glume i prenemaganja, sa golom dušom, sa srcem na dlanu, pod punom rasvjetom sunčanog proljetnog i žarkog ljetnjeg dana.

Ona druguje sa svojim zatomljenim ljubavima, sa lomovima, srećom i nesrećom s maslinama, sa morem, mesecom, nebom i oblacima, sa cvijećem, sa svim što je okružuje, sa sredinom u kojoj se grčevito bori da preživi.

     Iz Emilijine poezije zrači natprirodna dobrota, humanost i toplina.

To je poezija trpljenja, praštanja, razumijevanja i ljubavi, slapova ljubavi, najčešće neuzvraćene.  

Kao da je nikla iz prirode, one animalne i one divlje, nekontrolirane. Iz nekog perivoja nastalog snagom surovog raslinja

i nemilosrdne ljudske ruke koja zna za mjeru i kontrolirano stvara kombinaciju ljepote, šarma, umjetnosi i umješnosti.

 Za trenutni užitak i trajno uživanje. I ono, što je najmanje za očekivati, Emilija je pisala jednako dobro u svojoj petnaestoj

kao što piše dobro i u svojoj 67. godini.

 

 

Đuro MARIČIĆ, književnik