Govorim sebe, lagano,
u krupnim kapima,
poput kiše koja i hoće i neće...

Govorim sebe u vrtuljcima.

Povučem poneki pramen sjećanja,
tek tu i tamo
oprezno, nježno,
da ne zaboli.

Govorim sebe kao da tečem,
krivudam,
vrludam.

Oštrijih hridi se klonim.

Govorim sebe- ne smišljam!
-onako kako mi dođe.

Govorim i mislim:
samo da se ne izlijem,
da ti u grlu ne zastanem.

Govorim sebe- ali to nije važno!
-ti i onako voliš da me slušaš.

Ema "blues jednog odrastanja"
 

Emilija Vasiljević