Govorim sebe

lagano, u krupnim kapima,

poput kiše koja i hoće i neće...

Govorim sebe u vrtuljcima,

povučem poneki pramen sjećanja

tek tu i tamo

oprezno, nježno- da ne zaboli.

Govorim sebe kao da tečem,

krivudam,

vrludam,

oštrijih hridi se klonim.

Govorim sebe- ne smišljam,

onako kako mi dođe.

Govorim i mislim:

samo da se ne izlijem,

da Ti u grlu ne zastanem...

Govorim sebe-ali to nije važno,

Ti ionako voliš da me slušaš!

Emilija Vasiljević