Jutro je prozeblim prstima
kuckalo o okno sjećanja.

Sve što bio si
sve što bila sam
sve što bili smo
u jednu pahulju nježnu
u jedan uzdah sneni
u jedan pogled zaneseni
stalo je.

Samo je zrno sjećanja
u čašku cvijeta
ostalo.

Čeka povoljni vjetar,
čeka krilo leptira,
usne medene pčele,
dah nekog poljupca
nježnog -

da se razvijori,
da isklija,
da zapjeva u grlu
ptice,
da jutru prozor
otvori.

Životu život
obznani.

Ema "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević