Pamtim slapove lavande,
koja se vjetru podala,
i ljubičastom izmaglicom
tišinu nad nama prekrila.
Zanoćili smo, bijeli, pod
pahuljama milovanja.

Gledao si me,
i u jednom trenu,
tek u drhtaju dugom,
osjetih kako ti pogled
prolazi-
kao da sam bijeli čipkasti zastor
na oknu nekog prozora-
pa sam se
pod tišinu tvoju
još dublje zavukla.

Ni treptaja.
Ni daha.
Samo taj pogled.

Koplje lovca na odlasku
plače nad srcem srne.

Strijela dječaka,
na tetivi, uzdahom napetoj,
plače za pticom, u krošnji
milovanja zapletenoj.

Udisaj,
izdisaj
i lepet krila ptice.

Na dlanu, slani trag noćašnje suze.
U oku sjena vjetra i odsjaj moje slutnje.

Rastanak, još ne izrečen,
poput ranjene zvijeri
nad slapovima
lavande
zavija.

Zanoćili smo, bijeli, pod
pahuljama milovanja.

Ema: "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević