Pozivala sam te, zažarenih obraza
bistrog čela, žedna života.

- I sreli smo se!

Sjedimo tako,
prividno mirni,
na kamenom platou kafića,
kao na dlanu kamenom,
linijama sjećanja išaranom.

Pjenuša more na rubu
skliske hridi.
Glasa se galeb
i iznad nas uporno kruži.

Šutimo.

Šutimo,
dok jedna usplahirena osa
u našoj praznoj boci
bezglavo traži izlaz.

Sestro, oso!

Šutimo,
dok vjetar u daljini
vrbama kose trga.

Kćeri, vrbo!

Šutimo,
u stihovima šutimo.

Nastaniše se rimovani
u granama maslina
uz cestu zaboravljenih.

Maslino, majko!

Dodirnuše nam se ruke
na rubu stola,
i spoznah, bistra čela:
ovo su mirišljave šutnje
iz ružičnjaka sjećanja
ubrane.

Ovo su ljekovite šutnje,
rosom naše mladosti
umivene.

Ti mi se smiješiš,
onako iskosa,
onako šeretski.
Dlanom mi dodiruješ
obraze zažarene.

To nisu suze,
- kažem ti tiho,
modrom spoznajom
rastanka ogrnuta.
- To samo jesen kiši.

- Ne brini! – šapuće vjetar u kosi vrbe -
Jedna usplahirena osa napokon nalazi
izlaz.

Ema: iz zbirke "Blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević