Moje su
pjesme moja molitva, moji svjetionici, bez njih bih se odavno iz korita razuma izlila. Niz hridi grube stvarnosti odronila. Pišem od rane mladosti. Emilija Vasiljević, rođena Topalović,
22.10.1943. u Konjevićima, kod Čačka,
Srbija. Kao dipl.ekonomista, radni vijek sam provela u carinskoj službi, od
Beograda,Šibenika,N.Sada do Pule u kojoj i danas živim i stvaram.
B i b l
i o g r a f i j a: izdala sam dvije samostalne
zbirke poezije: 2011.te, „Blues jednog odrastanja", biblioteka „Kocka
vedrine“ izdavač Centar za medijsku kulturu „Albatros“ Komiža sa otoka
Visa i „Kad pjesnika zavoliš", 2013.te, izdavač „Hrast“ iz Osijek.
KAD BI MI DOPUSTILI TEBE GRLITI
Ovih sam dana,
prstima, kao prućem
svijala gnijezdo za
prve ptiće,
nastale spajanjem naše
žudnje.
Ptiće, nastale u trenu
kad su se
naše ruke preplele.
Ptiće, tek izlegle, a
već ranjene,
neminovnošću
razdvajanja nas,
na tamo i ovdje!
Hranim ih nektarom
poljubaca
(usne su sve
zapamtile!)
...
Ovih dana osluškujem
sebe...
Čujem akorde sreće u
svakom
zvuku, koji nad mojim
bulevarom
promiče...
Nastavljam plivati
uzvodno,
prema toj sreći, ničim
zasluženoj,
sva obamrla od straha!
Evo i noćas,
nastavljam plutati
jer,
straha je nestalo,
pulsira samo tvoja
snaga
duboko u meni...
...
Kad bi mi zatražili
nositi košulju
od kostrijeti,
ili spletenu od niti
drača s onog mjesta,
gdje sam te prvi put
ugledala –
nosila bih je.
Kad bi mi naredili
grliti
svako pojedino stablo
kaktusa,
pored kojeg smo
prošli,
ne hajući za oči
znatiželjnika –
učinila bih to.
Spavala bih na
pragovima između
tračnica,
pod mostovima
skitnica.
Kad bi mi dopustili
tebe grliti.
Emilija Vasiljević
BEZIMENE
Noć je.
Škripi
čelično uže… Novopridošli
brod,
vezuju.
Neću
slušati napukle psovke
ljudi
sa obale.
Okrećem
glavu i gledam joj lice.
Ima
zatvorene oči i sjene trepavica,
poput
dva tamna polumjeseca.
Spoznala
sam:
ON
je,
na
današnji dan,
otvorio
široke latice svojih
prstiju,
i
ona je plesala na tom dlanu,
naga
i nezrela poput češera bora,
poput
mene u istoj priči,
na
tom istom dlanu,
samo
na kraju Neke druge
Tuge:
–
valcer za Dvije Iglice istog bora
Sto-imene
i Bezimene,
u
isto stablo Javora zaljubljene,
na
isti dan zaboravljene…
…
„Zaplakat’
će, ako je upitam za ime“,
pomislih
i sama je nazvah –
J
a v o r k a.
Emilija
Vasiljević