Jutro je prozeblim prstima

kuckalo o okno sjećanja.

Sve što bio si

sve što bila sam

sve što bili smo

u jednu pahulju nježnu

u jedan uzdah sneni

u jedan pogled zaneseni

stalo je.

Samo je zrno sjećanja

u čašku cvijeta

ostalo.

Čeka povoljni vjetar,

čeka krilo leptira,

usne medene pčele,

dah nekog poljupca

nježnog -

da se razvijori,

da isklija,

da zapjeva u grlu

ptice,

da jutru prozor

otvori.

Životu život

obznani.

Ema: "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević