Kad pustim svoje žedne srne
na potok prepun mjesečine,
tvoje ruke- dva gladna vuka-
u grmu moje žudnje čekaju.

Kad svoju haljinu raskopčam,
i prhnu prepelice rasanjene,
tvoji prsti, toploputi
svilene mreže spremaju.

Kad čežnju svoju rumenu
u kupku rose uronim,
tvoje joj usne kapi strepnje
u kalež strasti pretaču.

Kad mlado jutro navrati
i krošnju tame razgrne,
moje će srne bistrooke
po vlažno lane njihati.

Emilija Vasiljević

Emilija Vasiljević