Bljesne prozorsko okno

u gluho doba noći

Krik je to, nemušti. U pomoć zovu

plivanju nevješti, na krhotini boli

probuđeni...

- Okean noći, prepun sebe, valja svoje:

Ne čuje, ne vidi, ne mari!

Bljesne i moja tuga

u oknu prozora oslikana...

Mornar sam, plivanju nevješta.

Krhotina strepnje i mene probudila!

- Noć svoje valja, ne mari.

- Plivači vrsni, sanjaju svoje, ne čuju.

I tako,

svake noći,

s kraja na kraj grada,

prozori tjeskobni neki,

iznova sablasno bljeskaju

S.O.S-porukama.

...

- Mogle bi baš tvoje ruke postati mirne luke

brodolomniku nekom,

na krhotini straha probuđenom.

Emilija Vasiljević