Poezija me, majka,

jutros

ponovo rodila.

Otac nepoznat

niz sapi vjetra,

kažu,

odjurio.

Njegove vjeđe imam,

munju u borama čela

skrivam.

I svoje tijelo sam

zavoljela.

Ruke, uskoro ćete

svila postati.

Bedra, uskoro ćete

laguna biti.

Vjetar u gori,

brod na pučini,

sve je na svom

mjestu.

Još samo

vrisak mustanga

u grlu groma-

i krećemo !

...

Samo ti koračaj

tim koracima

lakonogim.

Stupaj. Stupaj.

Bubnjevi

na planini,

trubači na pučini.

Ništa više

na mjestu

nije.

Evo sam staza pošljunčana.

Evo sam val u rijeci.

Brzak u potoku

i mustang

u grlu groma.

Eh,

da su tvoji koraci

samo malo strpljiviji,

a moji, barem

za jedan iskorak,

hrabriji,

koja bi to snoviđenja bila?!

...

Iz poezije smo izronili,

u nju ćemo se vratiti.

Ema: "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević