Ne gasi svjetiljku svoju
-pjesme te moje mole-
ne daj da se povrijede!

Oštre su hridi, olujno more,
a čun moj satkan od drhtaja.

Nemam ni jedra ni vesla!

Samo se strepnjom svojom
uputih tebi.

Ne gasi svjetiljku svoju
-ruke te moje mole-
ne daj da se ozlijede!

Tamna je i duga noć, oštrih bridi.

Nemam ni kompas ni kartu.
Možda sam na kraju svijeta.

Samo se čežnjom svojom
uputih tebi.
...

Mogle bi baš tvoje zjenice
Svjetionikom postati,
brodolomniku nekom,
na krhotini tuge
ostavljenom.

Ema: "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević