Neki bi ljudi trebali

samo tišinu voditi.

Gitare to su čovjekolike.

Pogledom miluju,

šutnjom pjevuše,

osmjehom tješe

i

prikupljaju

u njedra raspjevana:

sve nas uplakane.

I one

nedonešene

na svijet prispjele.

I one

protekom roka upotrebe

odbačene.

I nas,

koje su naprasno

neki drugi

voljeti prestali.

- Evo,

upravo ničem

na dlanovima nježnosti

jedne gitare ljudolike.

Događam se!

Ema: iz zbirke "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević