Jedan prijatelj drag,

u meki večernji sat,

upitao me nehajno,

tek pravopisa radi.

Upitao me tiho i nježno,

o srnama i lanetu,

koji već dugo skakuću

stazama mojih stihova.

„A kako pitati o srnama

-do li nježno!“- rumori um!

No, srce moje ne mari

za umove i drumove.

Srce je moje taj dar nenadani

radosno primilo,

nježnost na grudi privilo

i dugo liječilo potrese tuge.

Kao kada vam zvijezda padalica

tjeskobom bljesne-tugu razgali,

tako je i on,

umilnim pitanjem svojim,

nenadano,

osamom mojom-bljesnuo.

I dok se četvrtak umorni

vukao u petu smjenu,

i dok je stvarnost gorkasta

nevolje svijetom kotrljala,

mi smo razgovarali

o lanetu i srnama.

Baš kao da smo

na nekom drugom planetu.

Baš kao da nigdje na svijetu

ne teku suze nepravde.

Baš kao da nije četvrtak.

Ema: "blues jednog odrastanja"

Emilija Vasiljević