Pozivala sam ga,zažarenih obraza
bistrog čela,žedna života...

I sreli smo se!

Sjedimo tako,
Prividno mirni,
na kamenom platou kafića,
kao na DLANU kamenom,
linijama sjećanja išaranom...

Pjenuša more na rubu
Skliske hridi...
Glasa se galeb
I iznad nas uporno kruži...

Šutimo...

Šutimo,
dok jedna usplahirena osa
u našoj praznoj boci
bezglavo traži izlaz...
(sestro, OSO!)

Šutimo,
Dok vjetar u daljini
vrbama Kose trga...
(kćeri, Vrbo!)

Šutimo,
U stihovima šutimo:
Nastaniše se rimovani
u granama maslina
uz cestu zaboravljenih…
(Maslino, majko...)

Dodirnuše nam se ruke
na rubu stola.
Spoznah, bistra čela:
-Ovo su mirišljave šutnje
Iz ružičnjaka sjećanja
ubrane...
-Ovo su ljekovite šutnje
Rosom naše mladosti
umivene...

Ti mi se smiješiš
Onako iskosa
Onako šeretski...
Dlanom mi dodiruješ
Obraze zažarene...

- To nisu suze,
Kažem ti tiho,
Modrom spoznajom
Rastanka ogrnuta....

-To samo jesen kiši...
...

-Ne brini! –
Šapuće vjetar u kosi Vrbe..

(jedna usplahirena osa napokon
nalazi izlaz...)

Emilija Vasiljević