Čakaj me ob zori, ob zelenečem dnevu in bledolični noči. Čakaj me, da ne bom sam. Da ne bodo zlati listi odzvanjali samo zame, da se ne bom samo jaz smejal klovnom na mestnih avtobusih. Čakaj me. Počakaj me, da ne bom sam hodil mimo bežečih avtomobilov in si sam kupil vrečke bonbonov. Da potujoč po črno-belem drevoredu ne bom umrl od kričanja mojih bližnjih, morbidnih smehov in petja v tercah. Počakaj me, da uidem… Pred vsevednimi sencami Nevidnih hodnikov, bolehnimi očmi in mislimi obešenimi kot (oprano) perilo … Počakaj … Če ne pridem … Pa vseeno … Prižgi svečo zame.
IV (Večernje)
Sačekaj me u zoru kraj ozelenjelog dana i bljedolike noći. Čekaj me, da ne budem sam. Da zlatno lišće ne bi odzvanjalo samo meni, da se ne bih samo ja smijao klovnovima na gradskim autobusima. Čekaj me. Sačekaj me da ne hodam sam mimo brzih automobila, da ne kupujem sam sebi vrećicu bombona. Da putujući kroz crno-bijeli drvored ne bih umro od krika mojih bližnjih, od morbidnog smijanja i pjevanja u tercama. Sačekaj me, da pobjegnem... Pred sveznajućim sjenama nevidljivih hodnika boležljivim očima i mislima, obješenim kao (oprano) rublje. Sačekaj… Ako i ne dođem.., ipak za mene upali svijeću.
Zaman. /Gašper/
Mimo bežijo črni nestanovitni vlaki, mi pa v polsnu sedimo in opazujemo. Po gladkih tirnicah odtekajo povoščene slike popolnih scenarijev naših imen, ujetih med razbitine srednješolskih prekrškov. Mi pa tu sedimo in sežigamo ta papir. Sedimo in se smejimo absurdnosti usode, zapisane črno na belem in beremo grafite zarjavelih vagonov in čakamo, da nam šentviška ciganka iz kavne usedline pove, da ne sedimo tu zaman.
Uzalud.
Mimo nas jure crni nestalni vlakovi, a mi u polusnu sjedimo i opažamo. Po glatkim šinama otječu voskom premazane slike savršenih scenarija naših imena, uhvaćenih među razbijenost srednjoškolskih prekršaja. A mi sjedimo tu i palimo taj papir. Sjedimo, smijemo se apsurdnosti sudbine zapisane crno na bijelom, čitamo grafite zahrđalih vagona i čekamo da nam šentvidska ciganka progata iz fildžana i kaže da ne sjedimo tu uzalud.
Z veseljem, draga Andrejka :). V tvoji pesmi je čutiti tudi rimo, ki ji nisem sledila v prevodu, prosim, brez zamere, ne da se mi ukvarjati z rimo. Mislim, da že večina pesemsijevaca ve, da mi rima ni blizu, zato prosim vse, ki bi lahko izboljšali moj prevod, da pomagate :)). Prvi prevod je gotovo dobeseden, pri drugem pa sem si dovolila malo več svobode. Andrejka, tebi pa prepuščam izbor :). Objamem te na Navju!
Brez besed - drugič
v nočeh ko tiho joče čas molčiš vse tiše do globine vse dlje od najine bližine kot skrčen krč zategnjen bolj kot bol v mrak najine besede in ni je hujše bede od nebesed ljubezni
Bez riječi – drugi put (prevod)
u noćima kad vrijeme tiho plače šutiš sve tiše do dubine sve dalje od naše blizine kao zgrčeni grč nategnut više od bola u mrak naše riječi i nema gore bijede od ljubavi bez riječi
Bez riječi - drugi put (prepesnitev)
U noćima dok vrijeme tiho plače šutiš sve tiše do dubine sve dalje od naše blizine kao zgrčen grč nategnut snažnije od bola u mračinu izgovorenoga i nema strašnijeg jada od ljubavi bez riječi
Breza, hvala ti. Si se pa res potrudila. Odločila sem se za drugo verzijo(prepesnitev), kjer si kljub izogibanju rimi ohranila notranji ritem in nisi porušila napetosti. Se priporočam še za kakšno. Prisrčen objem od Andrejke
SARAJEVO [I] Nekada sam pisao kako pjesma o Sarajevu treba mirisati na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci umotavali naranče - sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji sa slučajnim prolaznikom na crtežu i minaretima pogužvanim. Sada je grad načet; rastvorene forme, Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo fantastičnih razmjera. Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače. Smrt je opća i kič je opći. Šta je mislio Jeff Koonse veličajući vrednote Kitscha? Sad više ništa nije važno. Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke mladića u maskirnoj uniformi koji trga ružu i nosi je svojim putem. Zauvijek kasni saznanje da trgati ima nekog smisla - samo ako je ruža namijenjena.
Semezdin Mehmedinović
SARAJEVO
Včasih sem pisal na tisti star papir s katerim so trgovci zavijali pomaranče – kako mora pesem o Sarajevu dišati. Z risbo vtisnjeno na šelesteč papir, risbo z naključnim mimoidočim in zmečkanimi minareti. Sedaj je mesto načeto, razbite so forme. Sarajevo spominja na postmoderno umetnost, fantastičnih razmer. Toliko ubitih, toliko cenenih čustev: nihče ne joka. Smrt je vsakdanja in kič je vsakdanji. Le kaj je razmišljal Jeff Koonse ko je poveličeval vrednote Kitscha? Sedaj ni nič več važno ... Potop sveta se začne z navadno gesto: gibom roke mladeniča v maskirni obleki, ki trga rožo in jo nosi po svoji poti. Za vedno zamuja spoznanje, da trganje ima neki smisel – samo, če je roža komu namenjena.
Tole je pa vprašanje za Brezo ali Jura ali pa morda še koga, ki je bolj doma v jeziku, v katerem je napisan prevod pesmi Idiotov ni nikoli preveč
Zdi se mi, da bi bilo bolj verodostojno takole: Idiota nikada nema previše
???
Ker namreč, če preberem takole: "idiota nikada nije previše ...", potem si prevedem, kot da se nanaša na ednino: nikoli ni preveč ... idiota s tem, da manjka še glagol (npr: idiota nikada nije previše posječivao )
Mezopotamski pa pravi: idiotov nikoli ni preveč.
... samo vprašam, rada bi se kaj naučila, nianse jezika so lahko tako raznorodno pomenljive!
Lidija, v konkretnem primeru gre za množino: idiota - previše je idiota (idiotov) na ovom svijetu ... ali pa, ko gre za ednino: vidi, onog idiota! - glej, tistega idiota! Razlika je le v naglasu.
Mezopotamski, kar se mene tiče, prevod je tvoj, prijateljska pomoč, pa je moja ;-))! In ko smo že pri tem, evo ti še ena varanta v hr.j.
Idiota je uvijek premalo (Idiota nikad nije previše)
Što sam ja i što si ti? Teško pitanje.
Možda sam idiot ili si to, možda, ti? Nećemo o istini.