Kad pjesnika zavoliš
Druga zbirka, izdavač "Hrast" Gunja, 2013.g.
Iz recencije zbirke:
<!--[if gte mso 9]><xml>
<!--[if gte mso 9]><xml>
Prije svega bih rekao ; « pogledaj pjesnika u oči » jer će ti one, te njegove oči, otkriti pjesnikovo srce. Ne govori o poeziji! Govori o njegovim strahovima, govori o njegovim ljubavima, o njegovom drhtanju u samoći. Govori, reci, ne stani ; znaš li istinu, ako osjećaš njegove riječi, njegov šapat, ako čuješ njegovu nadu.
Postaje li pjesnik veličina onime što je rekao ili je veliko ono što osjeća i želi dijeliti s nama? Možemo li doživjeti način na koji pjesnik gleda svoje pejzaže, kako sluša ptice, kako strepi od udara groma, od zime, od vjetra, od ljubavi? Od ushita ili nade? Osjetiti kako voli? Možemo li probdjeti njegove neprospavane noći, tumarati njegovom tišinom?
Molim se Suncu
Klanjam kiši
Suncokretima...
Jedna prostrana slika, jedno ogromno nebo, molitva životu kojeg ispiru kiše ali u njemu cvjeta cvijeće. Možete tu zamisliti pčele, leptire, jutarnju rosu, goruće podne, rumeni zalazak sunca. Možete se diviti, voljeti, vjerovati. Možete dijeliti vaš dan na dijelove koji vam pripadaju, u koje ste ugradili samog sebe. Tako nam govori gospođa Emilija Vasiljević i odmah svrati pozornost na ono prije toga rečeno u istoj pjesmi:
Nezrelo naga
na tvome dlanu
plešem!
Kao da smo se spotakli o kamen na sredini puta, možda dodirnuli nebo, pali u more, niz liticu. Obični i nagi pred svijetom, pred suncem, pred ljudima, pred voljenim bićem. Ali pjesnik ima snage, voli i vjeruje! Gospođa Emilija Vasiljević nam kaže da je : snovima rane zaliječila. Živi li tako pjesnik, može li snovima rane zaliječiti? Može li linijom srca nacrtati akvarel i nastaviti svoj put lakonogo? Sjetimo se kako nam je gospođa Emilija Vasiljević već napomenula u njenoj prvoj zbirci : «Blues jednog odrastanja»:
Pjesnici ne mogu ostarjeti
Zbog harfe
I zbog ptica
Kao da je već onda, već u toj prelijepoj zbirci, znala kud će smjerati njena poezija, kamo će nas voditi, kao recimo i pjesma zvana «LAKONOGI» u kojoj kao da nastavlja svoj pjesnički početak, kao da čini pjesnički slijed koji nas, svojom pjesničkom snagom, uvodi u njen svijet. U toj pjesmi kaže:
Moji koraci
U stihove pretočeni
Bez potpetica
I plašta Tuge
Lakonogi postali
Ali ova zbirka ne pokušava objasniti što je pjesnik niti koji su njegovi osjećaji, to ne. U njoj samo gospođa Emilija Vasiljević želi svoje čitatelje uvesti u jedan poseban, NJEN, svijet u kojemu se kao čarolijom isprepliću ljubav, čežnja, strah i nada i uvijek su postavljeni na posebno mjesto u njenom vidiku ili krajoliku ili na posebnom mjestu u njenoj duši. Kao ovdje:
Moj dragi uz more sam
More uz mene samu
Pjesnik ne treba ništa dodati; cijelo je njegovo biće tu a ne samo ljubav ili misao sama uz ogromnu pučinu, uz još veću tišinu koja povezuje dva bića i miluje ih svakog u svom kutku svemira, svakog u svojoj čežnji, u svom čekanju. To ogromno more ljudi i stvari u tako malenom svijetu! Gdje to ovako opisuje:
Marama
Vezanih iza glave
Odlaze vodonoše
Slika je jasna, postoji privrženost jednostavnosti u kojoj svaka riječ ima svoje mjesto i svoju težinu i sve otkriva o kakvoj je pjesnikinji riječ. Ne traži ona metafore, ne služi se tuđicama, kao da govori srcem, čisto i ljudski. Jednostavno, ali samo naoko. Možemo reći s pravom da je njena poezija visoke kvalitete, teme su proživljene, a ne ispjevane, a još manje izmišljene. Njene slike krajolika su kristalne i kao da su u stalnom prožimanju s ljudima i dušom pjesnika.
Ali ova zbirka ne pokušava objasniti što je pjesnik niti koji su njegovi osjećaji, to ne. U njoj samo gospođa Emilija Vasiljević želi svoje čitatelje uvesti u jedan poseban, NJEN, svijet u kojemu se kao čarolijom isprepliću ljubav, čežnja, strah i nada i uvijek su postavljeni na posebno mjesto u njenom vidiku ili krajoliku ili na posebnom mjestu u njenoj duši. Kao ovdje:
Moj dragi uz more sam
More uz mene samu
Pjesnik ne treba ništa dodati; cijelo je njegovo biće tu a ne samo ljubav ili misao sama uz ogromnu pučinu, uz još veću tišinu koja povezuje dva bića i miluje ih svakog u svom kutku svemira, svakog u svojoj čežnji, u svom čekanju. To ogromno more ljudi i stvari u tako malenom svijetu! Gdje to ovako opisuje:
Marama
Vezanih iza glave
Odlaze vodonoše
Slika je jasna, postoji privrženost jednostavnosti u kojoj svaka riječ ima svoje mjesto i svoju težinu i sve otkriva o kakvoj je pjesnikinji riječ. Ne traži ona metafore, ne služi se tuđicama, kao da govori srcem, čisto i ljudski. Jednostavno, ali samo naoko. Možemo reći s pravom da je njena poezija visoke kvalitete, teme su proživljene, a ne ispjevane, a još manje izmišljene. Njene slike krajolika su kristalne i kao da su u stalnom prožimanju s ljudima i dušom pjesnika.
Govorimo prijatelji o poeziji koja teče iz srca, iz misli, iz prošlosti ove divne žene, koja govori vlastitim jezikom. Možda će biti onih koji će pokušati činiti usporedbe, mjeriti prema nekom stereotipu i reći da je sve van toga pogrešno i bezvrijedno. ali znam da oni neće znati zašto je gospođa Emilija Vasiljević upisala ovu zbirku a da isto tako nisu u stanju pjevati kao ona. To i nije važno zar ne?
Da li me voliš
Volim te, volim
- mreška se život
Jasno, čisto kao dan, istina.
Međutim, trebamo u ovoj zbirci ići od pjesme do pjesme, gurati pred sobom život i ljubav ovdje ispisane da bismo govorili: - gospođa Emilija Vasiljević je velika pjesnikinja, jer cjelokupna zbirka : «KAD PJESNIKA ZAVOLIŠ» nam može otkriti ogromnu lirsku snagu autora, njene snažne misli, obiman rječnik. Tek tada shvaćamo zašto se autor zbirke nada da ćemo ju zavoljeti jer smo zavoljeli pjesnika.
Dragi čitaoci, pridružit ću se željama pjesnikinje gospođe Emilije Vasiljević i očekivati da i vi zavolite pjesnika.
Zlatko MARTINKO, književnik