Samo ti dođi, bistrooki,
kosa ti klasje pšenice,
u grlu cvrkut ptice.

Pjevaj mi note radosne,
tugu za pojas zadjeni,
predugo nam se glasala.

Šutnjom te bisernom
pratim
u nekim notama lakim.

Samo ti dođi, snoliki!

Raspleti grive željama.
Pusti ih neosedlane.
Pod balkonom ih čekaju
ruke od slonovače bjelje.

Snagom ih svojom
obodi.
Uzmi me sa staze
mirisne.

Gle, kako
pored nas promiču
drvoredi platana!
Sela i gradovi se
vrtlože.

Vjetar sjenokoša,
sve tuge u plast je sklonio.

Za nove, bez suza snove!

Emilija Vasiljević