U sve kraćim danima,

kad krpice snijega kao vata lepršaju

preko škrapa i ponora,

u olovnom brokatu

sjede uz prozor  s minijaturnim vezom

u ramu od crne ebanovine.

Mille fleurs

s endemičnim ljekovitim biljem,

s krotkom šumskom peradi i samopoštovanjem

koje zamišljeno zuri u ukočenu

čovječju ribicu  u jednoj ruci,

a kažiprst druge ruke pokazuje

prema neperspektivnom  tlu.

Prema njenim stopalima i prsima

brzaju jarebice u smeđastom koloritu.

Najbrža je nehotice zašla pod njene prste.

Pod iglu bez konca.

Na mjestu uboda u grču iskoči

gusta kaplja krvi.

Proguta je karmin žednih cvjetova.

Željela je zaustaviti krvarenje.

Približi se jarebici.

Bliže.

Još bliže.

Još, još bliže.

Njeno tkivo je iskidano,

u ranu se upija ljepljivo paperje.

Vodozemka slijepo kliznu s dlana

i kroz ubod se odcijedi u bezdan.

Pahulje kao snježni čuperci. prelijeću

iznad njene isušene ruke.

.

Kad ćeš već jednom odslužiti svoj život.

Jure Drljepan (JUR)