Ne, ne pišem pjesme

Spram vas, ja sam tek mrva

Sitna riječ

Bez reda misao

Začeta trenom

Ja sam prvoškolac

Sa strahom u očima

A vi, velikani pisane riječi

Za katedrom sjedite

I gledate

I mislite

Gdje je zapelo ovo dijete

U svijetu emocija

Voljenja i željenja

Ljubljenja i umiranja

Što li traži

I da li traži

Ili tek daje nevješta

Sebe, a trebala ne bi

Progutat će je riječ

Ranit će je misao nečija

Ne, u nje snage da otme se

Klišejima

I ostane svoja

Nema!

Šapnite mi, vi veliki

Otkrijte mi, vi rječiti

Stanite trenom iza ramena nejakih

Pridržite rukama ruku nesigurnu

Neka riječi krenu niz padinu

Niz moćnu planinu

Neka rodi se stih!

A ja neću reći da sam pjesnik

Spram vas velikih, meni posebnih

Stavit ću šešir, tek da ga mogu

Jednom, u posebnom trenu

Skinuti s poštovanjem

U po glasa reći:

VAŠE RIJEČI ĆUTIM DUŠOM

VI, VI VELIKI!

(Matošu, Ujeviću, Kaštelanu)

Emilija Mijatovic