Probudiš se.

Otvoriš oči

a ne vidiš ništa.

Poslije dužeg vremena te opet vidim.

Smiješ se na bjelokranjski način,

na dlanovima nosiš pogaču.

Kosa ti kipi, oprosti mi taj kliše,

ali stvarno kipi, prekipljuje

pod snažnim reflektorima iz svih smjerova —

koristiš li balzam za plavu kosu?

Elegantna si u crnoj haljinici.

Ispod tročetvrtinskih rukavića

bijele se prozirne podlaktice.

Snažne podlaktice imaš.

Kažeš, da je to od rada

u vinogradu. Okopavala si čokote,

mužu si pomagala vezati trsje

uz hrastovo kolje.

Tvoj muž sad s trsova bere ribu.

Zaista, snažne su tvoje bijele podlaktice;

kako li čvrste mišice imaš.

To je od njegovanja, kažeš.

Njegovala si brata. Dugo.

Pokupila si ga iz blata

i stisnula u toplo naručje.

Njegovala si ga

i onda kad ga obitelj

ni imenom više nije zvala.

Još i dobro izgleda kad pomisliš

kako je u ljetnoj odjeći

klizio u glisandu

i gologlav sinkopirao

po gruboj cesti.

Tijelo si mu natrla suzama.

Sad se osjećaju još samo

krep uzorci na koži

domaćih duša.

U  ovoj crnoj haljinici

te zapravo još nisam vidjela.

Iz crnine izbijaju vitice;

opet grbačiš u vinogradu.

Muž bere srebrne ribe

i u usta nosi

zgnječena zrna grožđa.

U crnoj haljinici

ležiš na bijelom listu papira.

Tvoje ruke,

sklopljene u molitvi,

ne počivaju na grudima;

pružene su uvis,

kao da podupireš,

kao da guraš.

kao da tučeš.

Snažne su tvoje bijele podlaktice;

kako li čvrste mišice imaš.

Kažeš, da je to od molitve.

Kad bi bar prestali vlažiti čavle

koje je u tvoju hrastovinu zabio

vječiti gastarbajter.

U mene upireš pogled

kao kroz poklopac

a ja oko tebe

ne vidim ništa.

Jure Drljepan (JUR)