Prijatelju,

U ovo vrijeme umišljenog sveznanja
I opipljive ravnodušnosti,
Kad je Staza zavijana
Vihorima straha
I svaka stranputica nas mami
Vrtovima bez mirisa,
Kad je putokaz prema Njemu
Skriven iza naše nespremnosti
Prihvatanja istine
Da umjesto smijeha ponekad moramo
Ispustiti i krik,

Pomisli kako nisi sam
Na vjetrometini prepunoj znakova
Koji ne kazuju ništa i opet kazuju sve
I uvijek odaberi put
Po kojemu umjesto zumbula
Rastu koprive.

Znam, stope će ti ostavljati
Tragove patnje
I poželjećeš se vratiti
Na početak traganja,
Odbijajući spoznaju
Da je povratak nemoguć
I da u zavežljaju što ga nosiš u duši
Ne možeš ponijeti ništa
Osim sjećanja.

Ovo ti kažem, prijatelju dragi:
Staza kojom koračaš gori iskušenjem bola,
Ali te na njenom kraju čeka Tvorac
Da te primi u zagrljaj
I svojim ti rukama opere noge,
Ranjave od koračanja
Po koprivama
Ovozemaljskog bitisanja.

Sandra Džananović