Sandra Bakaj

Sandra Bakaj

Nekaj o meni

SANDRA BAKAJ - LIRSKA LEPOTA RECI


essay:

 Nesklon sam isticanju kriticke reci kad se suoci misao sa fenomenom ciste kreativne duhovnosti, sto je sama po sebi, lepota i jasnost izvorista, dusevnih i umnih prostranstava.
U takvom nivou, kad je bice, a ne licnost pesnikova, identifikovano sa umetnoscu; dakle, u toj oazi lirske lepote reci, iznalazio sam i posmatrao fenomene kreativnog bica u poetici Sandre Bakaj.

Ne dovodeci me u iskusenje da citiram reci, ili grupe stihova, analiticko je moje oko bez seciranja vidjenog, uzivalo u jasnoj i uverljivoj muzikalnosti i poetskoj cestitosti iskazivanja jednostavnih istina u visem redu velicina lirskog izraza.

Pevanje poetese Sandre Bakaj, nije namera da se citalac osvoji, vec je pre svega ponudjena partitura smislovlja u kome je prostor za realno, ali i metafizicko odmaraliste duse citaoceve.

U nenametljivoj strukturi, iznad "zenskog modela" pevanja, pesnikinja Bakaj, trazeci stvarnost; prisutna je i koraca ka jeziku koji bi da se izdigne iznad zvezda... Oslobodjen obrisa pateticne melanholije, taj jezik nije vristeci, vec kroz stih se razliva mirno i beskonacno, gotovo bezvremeno...

Retko sam u ponudjenoj kreativnosti facebook portala doziveo ona mesta fenomenoloskog bica, kakva se otkrivaju u lirici Sandre Bakaj.

Ako je Umetnost "storuki Pygmalion", kao sto kolege teoreticari neodmereno tvrde, onda je poetika pesnikinje Bakaj, koracanje "dvonoznog" andjela sa krilima koja ne sluze letenju pesnika, vec citaoca.

Takav otklon od prirode Narcisoidnog ogledala poezije, najupecatljiviji je fenomenoloski trenutak u Sandrinoj lirici i stoga i jeste ona, lirska lepota reci...

Jednostavno, cestita poetika i "Richtungssinn" ( pravac pevanja - smisla).
Drago Cingel, pjesnik i teoreticar umjetnosti

 

 
SLOVO O SANDRINOM TRAGANJU

 

 Iščitavajući 'minijature' ili vibrirajuće dragulje Sandrinih tragalačkih ostvarenja i zapisujući lični doživljaj, ( o susretu s neuobičajenim, s utišanim i ničim prenaglašenim ), shvatih da nam poetesa između redova blago nagovještava jednu perfekciju koju nalazimo i u dualizmu, odnosno kod naših predaka bogumila ''Ovaj život je san o drugom životu kao u snu.''

Ili, recimo, knjiga Gérard de Nervala: ''Aurelija,'' u kojoj je autor zapisao:"Naši snovi su drugi život.''

 Treba čitati ovu poetesu koja nas na jednostavan ali zavodljivo pjesnički šarmantno; slovo po slovo, riječ po riječ, stih po stih... kroz ''prazan krug,'' koji sačinjavamo, uvodi s one strane 'ogledala.' Predhodno nas ogoljavajući i oslobađajući magličastih kristalnih formi te ubrzavajući vibracije energija uvodi u ono što svi sa strahom sanjamo, čemu težimo, nadamo se, zbog čega lažemo; sebe, druge, Boga... Uvodi nas u vječnost. ( Jer njene metafore su kao Vječna vatra u Sarajevu). I kad se kristalni omotač stropošta pod gola i krvava koljenja i kad vjetar vijekova naglasi protrešene memorije sjećanja, oslobođeni i nagi, kao novorođenčad, kasno shvatimo da smo (u)pali u sopstvene karmičke omotače, u vječnost, iz koje, nažalost, zaista, nema povratka. Respekt i šešir dolje!

UBRZANJE ENERGIJA NA RASKRSNICAMA VIBRACIJA
Susret s poezijom koju s iskristalisanim osjećanjima oblikuje poetesa, Sandra Džananović-Bakaj, u najmanju ruku, bio je otkrovenje. Pamtiću taj trenutak iz dva razloga: Neobična orginalnost i senzibilni tonalitet s jedne, te istovjetno prezime s druge strane izazvali su u meni, osim čitalačkog oduševljenja, neku dozu radosti. Pomislio sam, na trenutak, da se, možda, iza prezimena (Džananović) krije neki moj rod-rodica. U prilog tome išla je i činjenica da, tokom majske posjete (2011) gradu djetinjstva, nisam nikog, od mlađih naraštaja, prepoznao pa ni od starijih jer sam nakon dvadeset godina izbivanja, s gorčinom i bolom, koji tu gorčinu prati, posjetio grad u kom sam izgubio, manirima svojstvenim divljačkim plemenima, ono što je najdraže, jedino, najsvetije, ako svetosti na ovoj prolaznosti uopće ima...Kasnije sam doznao da smo rođeni na različitim rubovima Prkosne od sna, tako da je rođačka linija prešla u neku formu familijarnosti po pitanju beskorisnog i uzaludnog nadanja da će traganje uroditi plodom, najvjerovatnije, mojoj generaciji ne, ali nekim budućim sanjarima bit će još jedan trag zagrebanih slova sa prevrnutih stećaka, sa prevrnute Bosne i Hercegovine.

Poetesa se svjesno zaputila u neizvjesnost, u traženju sebe, ne radi sebe već radi nas, nas kojima se, koristeći svoj poetski izraz, obraća i kao da nas lagano poput kristala obujmi ( obuhvati) svojim stihom koji traga za

daškom stvarne zrake...

Njena poezija nam također sugeriše, kroz fino naglašene prorede, da smo mi tek informacija kosmosa i Tvorca Univerzalnosti, no još uvijek samo informacija, nedovoljna sama sebi i ispisana za nekog kog nema jer čovječanstvo nije ono što jeste i jeste ono što tvrdi da nije.

Čitati Sandrine minijature a ne porasti u sebi zbog sebe, bar jedan nanomilimetar, je prosto nemoguće.

Kaplje Život. / Neumoljivo curi / Iz česme Trenutka. / A ja? / Držim ispod nje Čašu bez dna / I skupljam kapi Sudbine.

Riječ je, naime, o jednom sasvim novom stilu koji je nemoguće kopirati, ukrasti, prisvojiti... Jer nema nikakvih komponenti koje bi pružile takvu mogućnost. Sabijena forma stiha, kratka kao bljesak munje i praznina između redova, kao ambis u koji su popadale predhodne civilizacije, neudvarački zanos ( čitaocuima)

zavodljivo lepršanja ispod horizonta njenih snoviđenja na kojima su vjetrovi odavno sve očerupali.

Ostala je samo energija koja će nevične poeziji spržiti kao biljke koje se neoprezno približe suncu. Poetesa, elegantnim potezima, sa stilom i opreznošću, uz upotrebu sačuvanih uspomena iz svog' i života najdražih, sticanim iskustvom (koje gorači-kao i sva iskrena iskustva ) nepogriješivo dijagnosticira avanturu zvanu

prolazno (ne)postojanje ili život. Sandra na neki način blaženo djeluje, razbijajući iluziju o bilo kakvom savršenstvu. Njeno pjevanje i tragovi uopće izazivaju nagone da povjerujem u priču o bezgrješnom začeću. A ta priča, kao što se zna, vodi pravo u nebesa.''i samo ću dozvoliti tebi da vatrom ljubavi zauvijek goriš u

meni.''

Jedna od vrhunskih ( ima ih previše za tek jedan tekstić ) odlika Sandrinog pjevanja je vještina u baratanju i mogućnostima da iz najsažetijeg stiha iskapa (istisne) vlastito učešće u prihvatanju i oblikovanju svijeta i to onakvog kakav bi našim iskustvom i delanjem trebao biti. Dok, s druge strane, svojom metaforom potvrđuje tezu Waltera Benjamina, zapravo ima nekih odlika koji zvone snagom Walterove misli :''Razgovor naginje šutnji, a slušatelj je zapravo tihi partner. Od njega govornik prima značenje; onaj šutljivi je neprisvojeni izvor

značenja. W. Benjamin: "Metafizika mladosti"

Dakle, poetesa je u stalnom sukobu sa svojom aurom koja nije pomoć već zastor imeđu bivstvovanja i Sopstva, Javstva ili najkorištenijeg i najnerastumačenijeg izraza ''Ja.''
BEZ NASLOVA
Prazna šoljica Ispijenog Dana, / Prljav tanjir Sa mrvama plača./ Mutan pejzaž / U oknu Srca, / Rupa u čizmi /

Za hodanje po snu. / Haljina postojanja / Umrljana Nečistom zorom. / Moje Ja. / Gladno, / Golo, / boso.

Nisam vičan, nešto u meni to odbija, poređenjima, pogotovo ako se radi o nečem, nekom, orginalno novim ali u Sandrinim zapisima ćemo, svakako, naići na tragove: Maka Dizdara, Mike Antića, Sylvie Plath... Naići ćemo na preuzeto breme nedosanjanih sanja i čežnje za lebdenjem, kako je to, uostalom, nagovjestio

legendarni Mika Antić u Poemi : Mit o ptici. U vremenu netrpeljivosti i bratoubilačkih ustalasalih stanja frapantno je , bar na moju malenkost, djelovala pjesma: Mirišem na Bosnu, u kojoj, između ostalog, kaže:

Mirišem Na čistoću duše Najdražeg mi naroda.

GRANIČNIK USPORENIH VIBRACIJA
I kao što nam legendarni Miroslav Mika Antić pokušava dokazati nedokazivo, ali smisleno, misaono dotaknuto, postojano, negdje u sebi, u pjesmi ''Mit o ptici'' ili Karmen Medija Velagić u pjesmi: Kad bi šutnja bila glasnija...ili Tanja Zubčević-Alečković u pjesmi posvećenoj prognanicima: ''sanjat ćeš / prošle u sebi / i

sebe / u budućima" ili Danja Đokić u pjesmi: ''Sve je u oku,'' ili Enes Topalović, u pjesmi: Kamenjem protiv kame; ''Šta da ti kažem, i proreknem, Dobra Rodnico, u kojoj kucaju tri srca, Bogu mila,'' tako nam i Sandra nagovještava da je sve u nama, ali da to sve nije dovoljno i da je prepreka nečemu što odbija biti bilo šta. Iskustvo sopstvenog traganja pretočeno kroz popucalu mastionicu, kroz nevidljiv rez na sebi, kroz iskonsko nasljedstvo zapisano u Higgsovoj čestici (bozonu), božijim jezikom, zbilo se u formu Sandrinih riječi pred kojima je jedina mogućnost odšutjeti stilom vibrirajućih energija, koje su svojim preplitanjem uplele i nas u nešto čemu nismo ni blizu, iako je to 'Nešto' u nama samima.

Evo primjera u kom to i dokazuje : MINIJATURA 9/11 U vatri mržnje, / U ruševinama svijesti, / U prašini ranjenog neba, / Uguši

se posljednja zraka Smisla / I nestade u praznini nečega / Što se Čovjekom zove.

 Poetesa ovim stihovima potvrđuje neke od teza koje su postavljene u Školi lucidnog sanjanja, ( Zagreb ), a koje nam vele: Svijest je jedini i apsolutni ljudski kapital! Globalni svjetski problem je deficit svijesti, koji se očituje nedostatkom uvida u mogućnosti ljudskog bića, koje zbog toga ne postiže cjelovitost potrebnu za izlazak iz krajnosti polarizirane slike svijeta. Natur-individuacijska asocijacija (NIA)

 Izraz: Nova poetička misao ili ''Krik nove epohe,'' (kojoj i Sandra neupitno pripada) između ostalih, naglašava i Dr. sc. Rajko Glibo, o kom su početkom prošle godine pisali brojni mediji, jer su njegovi stihovi i ostala ostvarenja bili na stolu Kraljevske švedske akademije znanosti. Rajko je bio predložen ( istina ne od onih koji su ga trebali predložiti-ali to je druga priča) za Nobelovu nagradu u sferi književnosti. O ovom novom misaonom izrazu koji zaista vibrira kao žila kucavica u poetama i poetesama s Balkana ( Bosna je, naravno, naglašena ) govori i eminentni pjesnik ( potpisnik sjajnih recenzija ) Mensur Ćatić, i Tomislav

Dretar koji nam pojašnjava moć, ljepotu, i korijen Sublimizma. Tomislav Dretar je zapravo pokretač i teorijski utemeljitelj sublimizma. Sandra Džananović-Bakaj spada u krug onih koji tek dolaze i imaju šta ponuditi u sferi ka kretnji prema slobodoumlju, odnosno slobodi, uopće, o kojoj se sanja, piše, pjeva i za koju

se, nažalost, još uvijek gine. Ubi me prejaka riječ-kazat će Branko Miljković. ''Žureći cestom spoznaje, /

 Spotaknuh se o kamen / Što ga lažni Bezgrešnici Baciše na lutalicu / Koji je samo tražio Pravi put.'' Zapisala je poetesa Sandra Džananović-Bakaj.

Ono što noćas uzalud pokušavam kazati o Sandrinom stilu već je, na neki način, kazala Marina Katanić- Bakaršić, u knjizi: LINGVISTIČKA STILISTIKA ''Ona ne pretendira na davanje svih odgovora, ona postavlja niz pitanja i otvara niz mogućnosti. Pri tom i ova knjiga i njen autor-ica kreiraju svog idealnog

čitaoca ( Model Reader) za koga , Umberto Eco, kaže da mora postojati za svako književno djelo i za svaki

vožnje, jer svaki tekst zahtijeva specifičnu, nijemu primjerenu suradnju čitaoca recipijenta ( Eco 1994:16).''

Mada je riječ o mlađoj osobi pred kojom je tek izazov i iskušenje, Sandra je već shvatila filozofsku maksimu po kojoj su ruže za mrtve a trnje za žive. A to se jasno obznanjuje u naslovu prve zbirke: Čipka od trnja.

Pjesnički prvijenac: ''Čipka od trnja.'' Izdavač: KNS, Novo Sarajevo, je prošao vrlo zapaženo. Zbirka je ušla u izbor za Književnu nagradu "Anka Topić". Nagrada ''Anka Topić'' za prvu knjigu poezije žena u i iz Bosni i Hercegovine dodjeljuje se od 1998. godine. Nagrada je utemeljena zahvaljujući podružnicama HKD ''Napredak'' u Žepču, u kom je rođena ( 1882. ) pjesnikinja Anka Topić ( 1956 ).

Odustajem i od ideje da poetesu, kao što je u praksi uobičajeno, malo više citiram i obrazlažem njenestihove, odustajem od ideje da sam dostojan bilo što reći o njenom suverenom vladanju umjetničkim izražajem, koji sanja preobražaj, u uskovitlanom haosu u nama i oko nas. Bespotrebnim je suvišno obrazlagati njenu poeziju jer to jednostavno treba doživjeti. Njeno savršeno ''tajno oružje'' kaljeno u vatrama jezika, oslobođeno svake primisli negativnog da ne kažem mržnje je sredstvo pomoću kog ona ne uspavljuje već probuđuje, pomoću kog ona ne stremi podizanju svijesti već uspavljivanju sveopšteg straha koji nas je uklješto između dva neizlaza. U svojim metaforama uvijek je suprostavljnja nepravičnosti neistine, laži, snobizma, idiotizma...U njenoj poeziji čovjek je još neispunjen krug, provodnik, simbol ili kako rekoh tek informacija, odnosno signal kosmosa, a signal je treptaj u prelomljenoj metafori: I znaj: Sve je ovo Samo

privid bitisanja / Mutna sjenka radosti i stradanja, / Diletantski komponovan koncert / Za solo jaukovanje, I ništa,...

Bez razmišljanja, nakon prilične pauze, u čast Poetese, zaigraše prsti na crnoj tastaturi kao zrake svjetlosti na mermernoj ploči koja je pokopana ispod ploče zaborava, otkucah nešto što me već otkucalo:

''TO ili ONO'' Ako To nije tu, / ne mora da znači da ga nema, / ako ga, pak, i nema i ima, / onda, koliko god Tog i Tog ima, / Toliko tebe u Tom i Tom nema, / a Tog što ima i nema može da negira ne tvoje imanje, / već količina tvog nemanja / u Tom i Tom.

(''Ako netko ima nešto reći, neka istupi naprijed i šuti!''

(Karl Kraus, citirano prema Walteru Benjaminu)

Naklon, za pregršt iskustva i čitalačku zbunjenost onog koji je davno zalutao u sebi.


Halil Džananović, Amsterdam



Još uvijek tražim riječ


Tiskane objave


ČIPKA OD TRNJA (KNS Sarajevo, 2011)



BUĐENJE ZASPALOG NEBA (Essegg Osijek, 2012)

BUĐENJE ZASPALOG NEBA (Bosanska riječ, Wuppertal/Tuzla, 2012)


Ali ste prepričani, da želite ignorirati uporabnika?
Uporabnika ne boste več ignorirali. Ste prepričani?