u meni je još toliko razuma da prihvatim

svoju ludost, normalno

kao ljuštenje kožice s debla stare breze

koja krene s ruba nove pukotine i stane

dok opet ne zapuše

ili nekom ne zapne

pa odguli i ne znajući da je dere

u meni je još toliko razuma da prihvatim

svoju ludost, sasvim normalno

kao i tučak, oh, zlatom posuti jezičak

što izbije iz lukovice

u pravo vrijeme da lizne bljuzgavice

snježnih krpica i poplavi

kraj puta

u meni je još toliko razuma da mogu

prihvatiti svoju ludost, tako normalno

kao Turdus merula svoje perje i ranu

pjesmu što iznenada frkne kroz golu krošnju

samo zato da se trznem

i pogledam gore

(žutokljuncu s Troglava ličim na tačkicu)

breza