Odrvenjela ledina ispljune
okresano čelo kuće,
po pragu je rasuta gomila obećanja.
Preko dehumanizirane kamene porte

prelijeva se čudan mir.

Kobac prosijeca rijetko mlijeko.
Rastegnuta slutnja se odvezuje
i koprca kroz bijele žile,
koje provode hladnoću.
Preveliko nebo se crveni.

Po krčevini su naslikane šutljive trave;
njihova iskričavost visi po obroncima.
Riječne obale vazdan cvrkuću,
vlagom prožeti zidovi obrubljuju bokove
drvarnice s lijepo složenim namjerama.
Sjenik prazno zijeva.
Konačnost se ne vidi.

Cesta se gubi u vrhu trokuta.
Je li tamo kraj?
Trpkost prirasta na svod
a netko još misli na mjesto iza ugla

gdje se gegava bazga
zimskim srebrom kiti.

Jure Drljepan (JUR)