Noćas mi se piše pjesma

Koju niko ne bi razumio,

Pretrpana izgrebanom maglom riječi,

Napukla od bremena tajanstvenosti.

Piše mi se o suncu,

Potonulom u krilu dronjavog sutona,

O gluhonijemom anđelu koji pjeva

Na zadnjoj stepenici raja,

O neutaživoj želji za visinama

U kojima nema ničega

Osim protjerane slobode i svetosti,

I kako se hranim pupkovinom

Tek rođene sreće.

Piše mi se o željama

Pribijenim na zid ćutanja,

Osuđenim na Beskraj.

Piše mi se o korici hljeba

Kojom se udavi prosjak što sjedi

Na granici između čestice dana i noći,

O buri koja bjesni u očima,

Nesposobna da odleti u krajeve

Gdje je nebo prošarano 

Svježim lišćem sa drveta Spoznaje.

O svemu tome bih pisala u pjesmi,

Samo meni razumljivoj.

Sandra Džananović