U malom gradu uramljenom šumom,

koja se sliva u razne zelene boje,

živi moja prošlost.

Sve mi se čini, kad bi imala ljudski lik,

bila bi starica sijede kose,

lica izbrazdanog siječanjima i očima teških od mudrosti.

Za svoj izgled ne bi dobivala komplimente,

svatko bi rekao kako izgleda starije nego što jest.

I bili bi u pravu.

Ta mi starica šapuće iza leđa,

tiho, ali uporno:

što bi bilo kad bi bilo,

zašto nisi drugačije,

zašto ne ovako, nego onako.

Zbog nje se sve rjeđe vračam u svoj mali zeleni grad.

Ali odlučila sam,

ovog prolječa vratit ću se.

Zaključat ču staricu

u podrum uspomena.

A onda ču potražiti djevojčicu

slatku, neustrašivu, nasmijanu,

onu koja još vjeruje.

Nju ču pustiti da izraste u otmenu damu

kojoj če dijeliti komplimente,

pred kojom če se otvarati vrata budučnosti,

i čije granice neće biti

mali grad uramljen šumom,

nego cijeli svijet.

Dinzli