Sjedeći na obali rijeke Sane
koja protječe kroz Prijedor,
uzimam boje i kist
da na platnu ovjekovječim ljepotu prirode,
ali mi ne polazi za rukom;
oblutak u džepu košulje žulja mi srce,
dok se gusta magla kovitla,
zasljepljujući mi pogled.
To nije običan oblutak,
već onaj s kojim sam s drugom igrao
posljednju partiju školice.
Nikad je nismo dovršili.
Nebom se polako vuku sivi oblaci
bojeći maglu,
a hladnoća mi se uvlači u kosti.
U podsvijesti
mi se ukazuju ledene grobnice
i duhovi koji se dižu iz rijeke
koji odvode ljude i djecu u te smrznute grobove
iz kojih se nikada neće vratiti.
Osjećam kao da mi Tomašica proždire dušu.
Uz obalu rijeke, tragovi krede koji nestaju u magli
i bijela traka oko moje nadlaktice
posljednji su spomen na sto dva djeteta,
od kojih sam mnoge poznavao osobno,
koja više nikada neće trčati uz obale Sane,
šutirati nogometnu loptu
ili igrati sa mnom školice.
Dok im u mojim snovima vjetar mrsi kosu
i dok me njihovi glasovi pozivaju da se igramo,
sve što mogu učiniti jest da im stihodarim.
Blijeda svjetlost se miješa s tragovima krede
i upija sivu maglu
koja mi je srasla s dušom
i kovitla mi se na dnu srca,
zasljepljujući mi pogled lukavo šapućući.
Ne smijem zaboraviti
imena sto dva draga djeteta,
zauvijek urezana u tintu,
za kojima rijeka Sana još uvijek tuguje.

Ivan Gaćina