Osvrni se, sine,
usred besmisla svakodnevnog života,
gdje nepravda caruje kao siva magla.
Pogni pogled
da ne vidiš kako brat bratu kopa oči,
čovjek čovjeku satire glavu,
susjed susjeda guši
utapajući ga u buku i prljavštinu
dok žena prijeti mužu iz zasjede.
Uloge iz Biblije su malo pomiješane,
a svete stranice izgubljene u vihoru vremena
vape za svjetlošću
dok poludjeli svijet tone u rijeku
vlastitih pogrešaka i opačine.
Trpeći veliku bol,
ljudi transformirani u kanibale i zombije
podižu križeve na kojima razapinju jedni druge i svoje sužnje,
a naša civilizacija tone u bezdan
vlastite propasti
(i dno dna visoko nam je poput neba).
Posvuda u svijetu nemoral, razvrat i pokvarenost
kao u Sodomi i Gomori:
sunce i mjesec blijede u sjeni,
masoni i iluminati smanjuju populaciju
pomoću eksperimentalnih vakcina,
transrodne osobe vode rasprave o roditeljstvu i odgoju djece,
indigo dječaci interpretiraju Danteov pakao
predvodeći novu generaciju genijalaca,
a djevojčice u tangama provode sate na Instagramu i TikToku
raspravljajući o modi i golotinji
i ne shvaćajući da tonu u sveopću sljepoću.
Sa smetlišta u Trideset šestoj ulici,
Poeov gavran dostavlja krvava pisma pogubljenih ljudi,
dok dvoglavi orlovi kljucaju robotizirane humanoide
kako bi ih pokušali ustrojiti prema pravilima
Novog svjetskog poretka,
ali budući da su matematičari pobrkali
permutacije s kombinacijama,
analitičari moraju složiti priču iz nekog trećeg trougla
kako bi je mogli razumjeti oni koji umiru na rate.
Na tom smetlištu,
vjetar kovitla prah i pepeo
pokušavajući očistiti ostatke izgubljenih snova
i nerealističnih nada,
dok se sjećanja na neka bolja vremena
zrcale u tragovima starih priča
zakopanih duboko pod zemljom.
Ako ikada prođeš kroz tamu, sine,
pokušaj pronaći svjetlost u srži njenih sjena,
jer čak i među olupinama i ruševinama
klija sjeme novog svitanja,
a u svakom krahu
je snaga koja rađa novi život.
Mada nam se može činiti
da je svijet beskonačna spirala propadanja,
uvijek postoji izlaz,
pa trebaš potražiti duhovni mir duboko u sebi
i hrabro kročiti prema prosvjetljenju.
Znaš, sine,
ovi opustošeni stihovi nisu namijenjeni tvojoj dobi,
pa ih možda ne možeš razumjeti.
Jadno je kad čovjek mora pisati poeziju
da bi marionete podučavao modi
i naučio ih kako da presvuku stvarnost u ruho postojanosti,
ali jednog dana svijet bi mogao progledati kroz moje oči,
kaos postati harmonija nakon devedeset devete okuke,
a čovjek prestati mijenjati boje poput kameleona
jer njegov duhovni kod sadrži izlaz
iz jednoumlja i jednoobraznosti.
No, doći će vrijeme
kada ćeš shvatiti dubinu ovih stihova
i svrhovitost podmuklog svijeta
koji koči svoj napredak dok likovi,
nijemi kao iz kazališta apsurda,
bezglavo teturaju i ne prepoznaju jedni druge
(odavno je nestala razlika
između ljudi, majmuna, svinja i zmija),
a scene koje se ruše s obje strane pozornice
odražavaju našu propast (kalvarija u havariji)
što nas spušta u područje ispražnjeno od misli.

Ivan Gaćina