Kao što Bethowen i Bach vođeni božanskom harmonijom grme glazbu sfera, a riječju Homer, Dante i Shakespeare odgovaraju, tako mu Schubert i Schuman suspregnuto daju utočište u ljudskome srcu, mjesto za njegovu inkarnaciju poezijom.

 

Samosvijest prostora poimana kao Ništa ili kao sukus (ne)mogućnosti – kao Sve. Prvostvorena Ideja odgonetanja je priznanje nemogućnosti tog odgonetanja alatom ljudskih ograničenosti. To je prihvaćanje poraza pred Svime, a istovremeno i prvi urez u kamen u pećini, prvi pokušaj (p)ostvarenja, mijenjanja, to je prva kreacija, početak svih dijalektika, zapravo nasilništvo nad harmonijom prirode i svemira. Interferencija ljudske estetike u svemirsku crtom, glazbom ili riječju.

 

Tamo gdje zavijaju vuci i vjetri, krhkost je samotna suza, a nježnost prtinom ugažena žal za ljubavlju jedina trajna osobina čovjeka. Jer, ljudski je korak bauljanje, uspravnost tek pokušaj stava otimanjem sili teži i dom samo je ognjište slično gnijezdu, log uz bajalice prvih divljaka. Ipak, čovjek svoje nemogućnosti pretvara u snove, u kojima let je samo da se leti.

 

Peračima prozora i brusačima leća zajednička je želja za svjetlom.