Ponekad, kad tražim,

se možda sve završi s vječnošću jer je prekrivena nadom.

A vjera u početke uvijek zaluta u bezvremenost

i u glad traženja zabranjenog voća.

Zato radije nudim konačnost i ludost s kojom nas probada ljubav.

Znam da sam živio svijetlo djetinjstvo, jer su moji roditelji bili samouki odrastanja. 

Dobro su odglumili nerazdjeljive uloge muža, oca i žene, matere. 

U međuvremenu je bila moja sloboda očekivanja i ne sloboda po zapovjedi.

Noći su mogle biti kratke.

Roditelji su bili djeca rata kojega se samo djeca nisu igrala;

malenih cvjetova, ljuljajućih u sjeni bijele, nitko nije opazio,

ako ih je poškropila krv.

I riječi su bile nečujne,

nitko se nije opraštao i oprostio, neki se samo

nisu vratili. Bol je ponekad čekala na ranu nekoliko dana,

tjedana, godina, a ponekad rana nije ni stigla na površinu.

Prije nego su se upoznali, o nevraćenoj braći su sanjali

odvojene snove,

zatim su jedno drugog budili, ako je noć bila preduboka,

da su me manje preplašeni mogli tražiti i naći.

Posudili su mi svoje riječi.

Njihova usta nisu govorila o zatonu djetinjstva i o odrastanju,

bilo je dovoljno da su se znali poljubiti prije odlaska.

Jure Drljepan (JUR)