Gdje je granica naše zapitanosti nad smislom svega što nas okružuje, onoga što živimo i činimo, i onoga što slutimo da nam treba da bismo se doista ostvarili?

Jesu li nam, mimo naše volje postavljene te granice rođenjem, socijalnim okruženjem i odgojem ili ih postavljamo svjesno sami, kako bismo se poštedjeli većih napora oko izdvajanja iz svega poznatog te mogućnosti neostvarenja onog iznad crte?

Odustajemo li od rizika jer nam je lakše vrtjeti se u gabaritima gdje nam je sve poznato, gdje već funkcioniramo i gdje smo prihvaćeni?

Je li zapitanost o tim granicama iskrena, želimo li uopće odgovore?

saraivor