Nečujne riječi dopiru do mene
kolikogod sam zatvorena u sebe
sjena prekriva čitavu Zemlju
skrivajući svoja pohotna usta
iza zavjese od smoga.
I padaju kupole zlatne
kao kule od karata
nebom se kupaju oblaci
u našoj uzavreloj krvi.
I veličanstveni spomenik
na trgu slobode
bješe utvara vlastite zablude.
Podrhtavaju stoljetni stupovi
dok na posteljama leže mrtvi
zagledani u nepoznatu,
crnu točku obzora.
Imaju li šansu tek rođeni
nezadrživu pošast preživjeti,
probuditi se još jednom
u čistom, plavetnom danu
i zaboraviti ove pljesnivo,
sablasne noći?
Kamo idemo,
ni sami ne znamo!
Zelo pomenljiva pesem se ti je zapisala, Poetesa Katica! Res in upravičeno so se začela porajati, vznikati tovrstna vprašanja ...
Naj te poboža pomlad,
Sašo
Poslano:
02. 04. 2020 ob 20:04
Spremenjeno:
02. 04. 2020 ob 20:04
Draga Katica, res je, ne vemo, nikdar ne vemo ... sreča je, da zmeraj ohranimo upanje.
Ostani dobro, zdrava in najdi veselje <3
Draga Irena, veliko hvala na pažnji i tvom osvrtu. Moramo imati barem nadu, jer nada umire posljednja. A ona nam je potrebna u ova teška vremena.
Želim ti svako dobro i šaljem ti puno pozdrava,
Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!