Nekako postrance, u desnom uglu do prozora smješten je na bolničkim kolicima. Jedva ga primjećuje među naguranim kutijama, policama i kantama. (Čudno kako ne može zamisliti izraz „on leži“ – progura se podsvijest.) Listaju papire za identifikaciju. Potvrđuje da je to on. (Je li sigurna?)

Stoji pred kolicima i gleda. Na kolicima je sivi, gumeni lutak, marioneta, smanjena, neugledna, slijepljenih trepavica ispod kojih se nazire ljepilo. Ruku položenih niz tijelo. Lijeva šaka neprirodno je okrenuta prema van. Prema prozoru. (Ruka sliči onoj krpenog Pinokija koju je osmogodišnjakinja prišila sama, da mama ne vidi.) Ne osjeća ništa. Čudno kako je 21 gram velik.

I to je to. Mora požuriti. Organizacija svega oko sprovoda je na njoj. A skoro će podne.