jednog ljetnog predvečerja
kako svjetluca uz prokopani kanal
njenu elegiju za širokom i snažnom rijekom
i šumom drvoreda koji se diže
pa prigušuje njezin uzdah
i o crvenoj sjajnoj glisti
kako se jedinom svojoj ljepotom nakon kiše
kad dižu se s jatom s pokošenih kukuruzišta
radujući se isto jesenskom letu u nepoznato
kao ljetos kad žvrgoljile su
i pisala svaki dan po jedno pismo u boji
saraivor