kome da šapnem
bol, 
davno izgubih pojam
o vremenu,
od naših trenutaka
ostali su tek obrisi,
ponekad isprani u rijeci
bez povratka,
ostadoh usidrena, okamenjena
na pragu kuće bez broja,
ulici bez imena,
tražim u snovima, naprežem
osjetila, silno želim
pronaći onaj dijamant
pretvoren u živo biće,
nedostaje mom duhu u satima
zime, 
tko rekao bi da to je moguće,
vani noćni zrikavac dosadnjikavo
udara ritam,
čuju ga oni pripadnici
drugog svijeta pa komentiraju
uvredljivo i strašno,
nisam ja jedna od tih,
žalna sam, kivna na svoj ponos,
možda otišao je gospodin zvan
Amor, pobjegao od strništa i boli,
i neće se nikada više pojaviti,
pokucati, nazvati svoju ribicu,
možda dajem mu i za pravo,
sjedit ću i dalje u vječnosti sivila,
rukom u njedra dozivati obrise
lika da utaži žeđ sa usana mojih......

Denisa