1

Ženska v mojoj sobi je gola.
Prekrivena je korom iz srži
i kovrčavom kosom
koja se zarasla na lubanju
kao školjke na potonuli mol.
Trokut joj strši daleko u prostor.
Izvija se iz prasjećanja i
čuči kraj vode.

2

Raspustila sam kosu,
zašumio je sjeverac,
pukao je šav preuske haljine.
Mjehurići nade su se razbježali.
Raspršili su se kao koplja u bitki
između Trojanaca i Ahajaca,
razletjeli su se kao
prašna zrna u svjetlosti.
I zasuli krvnike i drvo i svijet,
prije nego sam izgorjela.

3

Izvijem se iz egzosfere.
Još uvijek ide i ide i ide.
Otvorena grla lastavica zijaju iz gnijezda,
kolibrići koordiniraju lebdjenje
a moja olovka se jedva pomakne.

4

Izgubljena sam bjeloočnica ptice
u prašumi,
blatna močvara
i rijeka poslije pljuska.
Tamo prijeko je vinograd
položen uz kućicu,
deblo kestena
i odjek.
Stepenice tražim.

5

Dah sam crnoga psa.
Dignuta šapa iznad kamilice.
Vonj koji bije iz ozračja.
U dlake pripijen prah predgrađa.
Kaplja sam koja klizne po kožuhu.
Odsjev bljeska u oku.
Drhtaj u mišićima.
Skrivalište u vrijeme kiše.


6

Šal magle ovija rukave jarka,
oblizuje smreke, borove, hrastove, šumu,
provlači se kroz rupe,
izdubi u grad.
Krijesnice svijetlo zelene u mrak,
mlad mjesec je uhvaćen u mrežu rukavaca
a na travnjaku još leže zrake osušenoga sijena.
Među njima po mjesečini hodam
i osjećam svoje izdanke.


7

Mumificirana sam ženka krokodila
na izložbi povijesti.
Četveronošci tapkaju prema meni
i piju sve te suze,
dio njih već je polizao
uzgonski vjetar.
Na mojoj koži je još samo
s komunikacijskih mreža oljuštena
krasta samoće.

Jure Drljepan (JUR)