Ulij mi epsomita u čašu
da ispijem do samoga dna
i pročišćena ću povjerovati
da nema drugih istina;
i kako smo se slučajno sreli
u koritu davno presušene rijeke
čije vode odavno više ne žubore.
Iz navike silazim
do njenih obala gledajući osvite
uspoređujući ih s onima
nakon noći bijeloga satena;
kako je čudesno tada bilo
buđenje sjaja sunca!
Krčeći put do najtavnijih
zvukova beskonačnosti
ugledah djevojku što nosila je
na svojim dlanovima
kamen istine od zelenoga žada,
a u zjenama skriven zavjet šutnje.
Ali duša raspoznaje prave bisere
premda razmrvljenih u kamenčiće
i pomiješanih sa zrnom kukuruza.
Iako žmirim, to ne znači
da ne raspoznajem boje!
Katarina ovo je poezija svjetla zamotana u kori vrišteće tame. Predivna poema koja razbija sanje i vraća nas u doba kada je pisana riječ bila nepobjediva. Izvrsno K.
Leane, od srca hvala na pažnji i divnim "poklonima" kojima me obasipaš, što me veseli.
Veliki pozdrav ti leti, Pjesniče!
Kate :)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!