Ulij mi epsomita u čašu
da ispijem do samoga dna
i pročišćena ću povjerovati
da nema drugih istina;
i kako smo se slučajno sreli
u koritu davno presušene rijeke
čije vode odavno više ne žubore.

Iz navike silazim
do njenih obala gledajući osvite
uspoređujući ih s onima
nakon noći bijeloga satena;
kako je čudesno tada bilo
buđenje sjaja sunca!

Krčeći put do najtavnijih
zvukova beskonačnosti
ugledah djevojku što nosila je
na svojim dlanovima
kamen istine od zelenoga žada,
a u zjenama skriven zavjet šutnje.

Ali duša raspoznaje prave bisere
premda razmrvljenih u kamenčiće
i pomiješanih sa zrnom kukuruza.
Iako žmirim, to ne znači
da ne raspoznajem boje!

Katica Badovinac