Naše su igre bile vrhunska improvizacija. Naše su igračke bile naša tijela. Djetinjstvo ne vidi razliku između čovjeka i Boga. Djetinjstvo ne vidi razliku između čovjeka i ptice, čovjeka i ribe. Jer djetinjstvo je najviši stupanj božanske kreativnosti, božanske improvizacije. Amalgam žive i života. Netko je tada amputirao strah iz mog srca. Popeo bih se bilo gdje, prošao kroz bilo što, uhvatio mrak za gušu i pretvorio ga u svjetlost. Svemir sam strpao u zadnji džep pohabanih hlača, naslijeđenih od brata, da mi se nađe pri ruci. Djevojčice su hodale po električnim kablovima razvučenim visoko preko bijede, kroz nasmiješeno nebo, zavodeći nas krikovima buduće nježnosti. More smo poznavali bolje i od ribara i od mornara. Kitove smo hvatali na trikove, poslije ih vraćali u more, ako su bili lakši od jedne tone. Pronalazili smo tisuće Atlantida, a ne jednu. Gradili smo svoje podmorske Aleksandrije i Troje. Otoke smo jahali kao ždrijepce, utrkivali se i skrivali ih od Sunca, da izgubi taj nebeski klipan orijentaciju i sruši se, kao kakva pijana naivčina, u more. Ipak, naše su majke bile kraljice improvizacije. S nekoliko mrvica kruha othranile su čitave generacije vječnih gurmana i hedonista. Da je Isus bio majka, da nije patio od viška sujete i samodokazivanja, da je znao s djecom, na križu bi svi mi ispaštali muku Božju, umjesto njega. S radošću. (Ako iza sebe ostavim makar jednu misao - to je smisao).

Duško Babić