Vrijeme će uskoro
početi trokirati
kao pluća
iznemoglog trkača
preko barijera
preko barikada
pod teretom
uvijek tuđih i dalekih ratova
čije žrtve ne razumijemo
kao ni tajnu vlastitog bića
što se zrcali
u njima svima
bacat će nas
čas godinama unazad
čas daleko naprijed
pa nas vraćati opet
u nepostojanu sadašnjost
ne bi li napokon razumjeli
što znači biti nerođen
što smrću zatamljen
zatamničen
a što živuć
kad ti sunce obasjava
kao da zna
zelen-vrt
i jedinu voćku
vitu i rosnu
punu slasnog nesna.
Kot bi krožili okorg sonca in prehitevali in zaostajali in se vrnili v (neobstojen) sedanjik ... bili prisotni pri (tujih in daljnih) vojnah in podoživeli vse znotraj, da bi začeli usihati (kot se bo enkrat zatemnilo sonce) ... znova pa se fokus iz vesoljnega preusmeri v eno: sadež, ki ga lahko dojamemo tudi simbolno. Čestitke,
Ana
Čestitam od srca i na pjesmi i na Podčrtanki. dragi Duško. Ana je sveobuhvatno prokomentirala i priklanjam se njezinom doživljaju tvojih misli.
Lijep pozdrav iz susjedstva!
Katica
Hvala drage Ana i Katica, od srca !
lp s eksplozivne Trešnjevke,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!