NEĆU NIKAD
ako ikad
ma ne
neću nikad
to samo vjetar uzdahe mi kroti
i donosi u mirise zamotane
neke stare slike
poput mrtvih tijela
na obali naše presušene rijeke
dok sunce se nemoćno povlači
pred prijetećim niskom oblacima
i čeka svetost prvog snijega
ako ikad
ma ne
neću nikad više
njedrima grijati pticu nedovršena pjeva
i svijati gnijezdo
kukavičjem jajetu
ako ikad
ma ne
neću nikad više
ljubav na oko pustiti
makar sve breze svijeta
svjetlucale srebrom na proljetnoj kiši
i sve tužne vrbe
tužile oprostom za izgubljenim ljubavima
jer
što bi ostalo
pjesnicima
Samo jednu stvar nemojte nikad: nikad nemojte prestati pisati ovakve pjesme.
nikita
Sjajna! Ostavih me bez riječi.
Lijep pozdrav,
salke
Salke i Irena hvala vam na komentiranju.
s.
Uživam uvijek u dobroj poeziji. Naravno, čestitke autorici i veliki pozdrav, draga sara...!
m.
Lepa lirična pesem, ki se postavi na stran skritega, otožnega, a pretresljivo lepega, vidnega samo tretjemu pesniškemu očesu, in brez katerega poezija ne more preživeti. Takšnih pesmi naj ti ne bo nikoli žal, naj ti osvetljujejo praznike, Sara
Sara Špelec, tvoje mišljenje, kao i pohvale kolegica i kolega po peru mi večerašnji praznični ugođaj čine još ljepšim. Hvala svima i svako vam dobro!
s.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
- 17. 12. 2017 ob 21:37
- Prebrano 998 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 193.38