ponekad
u sutonu dana
kad oblači se nebo
a uspavana priroda
neprijateljski me drži zatvorenom na toplom
poželim šutnju i topao dodir samo
prisnost bez riječi
da osjetim da me ima i za druge

pitam se
ponekad
hoće li moje odsustvo zaboljeti
u vremenu koje dolazi
kada zvukovi rastjeraju sjene
a vjetrovi prorijede slike i misli
pretačući ih u nemuštu bjelinu

stisnem se tada u kut i
čvrsto obgrlim vlastitim rukama
ne dozvoljavajući djetetu da vrisne
i tješeći staricu
čekam
da spusti se mrak

saraivor