U očima je nosila lelujavu sjenu tuge.
„zaplakat će, ako je upitam za ime“,
pomislih i sama je nazvah
J a v o r k a.
…
Breze su mirisale proljećem.
Daleke planine su dobacivale
jedna drugoj
njegovo ime i
nemirni topot malog
tovara,
koji je lijeno vukao svoje
suhe nožice.

Djevojka, kao nekada,
korača obalom.
Male šišarke, kao nekada,
uz tihi hihot padaju na
povijene stabljike trave.
…
Sada je noć.
Škripi čelično uže… novo pridošli
brod, vezuju.

Neću slušati napukle psovke
ljudi sa obale.
Okrećem glavu i gledam joj lice.

Ima zatvorene oči i sjene trepavica
poput dva tamna polumjeseca-
možda je pročitala nemir
upisan na mom čelu
iako sam ga kosom prekrila?

Važno je da se pokrenula.
I počela govoriti…
---
Spoznala sam:

Svaki dan je imendan-
Jer, ON je
Na današnji dan
Otvorio široke latice svojih
Prstiju
I ona je plesala na tom dlanu
Naga i nezrela
Poput šišarke bora
Poput mene
U istoj priči
Na tom istom dlanu,
samo na kraju Neke druge Tuge:
- valcer za Dvije Iglice istog bora
Stoimene i Bezimene
U isto stablo Javora zaljubljene
Na isti dan zaboravljene…
…
-„Zaplakat će, ako je upitam za ime“,
Pomislih i sama je nazvah
J a v o r k a.

Ema: "prstohvat sna"

Emilija Vasiljević