Breze su mirisale proljećem.

Djevojka, kao nekada,
korača obalom.
Male šišarke, kao nekada,
uz tihi hihot padaju na
povijene stabljike trave.
…

Sad je noć.
Škripi čelično uže… novo pridošli
brod, vezuju.
Neću slušati napukle psovke
ljudi sa obale.
Okrećem glavu i gledam joj lice.

Ima zatvorene oči i sjene trepavica
poput dva tamna polumjeseca.

Spoznala sam:
ON je,
na današnji dan,
otvorio široke latice svojih
prstiju,
i ona je plesala na tom dlanu,
naga i nezrela poput češera bora,
poput mene u istoj priči,
na tom istom dlanu,
samo na kraju Neke druge
Tuge:

- valcer za Dvije Iglice istog bora
Sto-imene i Bezimene
u isto stablo Javora zaljubljene
na isti dan zaboravljene…
…

„Zaplakat' će, ako je upitam za ime“,
pomislih i sama je nazvah
J a v o r k a.

Emilija Vasiljević

Emilija Vasiljević