Mrki gavran noći
lepršanjem krila
upleo se u tvoje riječi
i šumili ste mi, šumili
simfoniju neizrecive tuge.
-Mrki gavran noći i Ti.

Onda se neki kamen,
tko zna zašto,
odvalio
sa prijeteći visoke stijene.
I u trenu,
kad si „rastanak“ izustio,
uz posve nepotrebnu buku,
pao je
u otvorenu čeljust mora.
-Kamen, ne TI.

Zatim se neki ljubavni par
izlio iz vala tople tame,
oboje neodjeveni.
I u trenu, kad si mi
„prijateljstvo“ ponudio,
okrznuli su nas
i uz nepotrebnu buku
skočili u raskopčana njedra
mora.

Slušam:
kotrljanje kamenja,
lepršanje riječi,
kliktanje ljubavnika
talambase valova.

-da li sam razumjela?

Emilija Vasiljević

Emilija Vasiljević