Svako toliko

izliješ se preko oka

i spustiš na brijeg

koji dube vjetrovi.

Nestaješ.

A kad te nađe,  

ti si još samo pulsiranje

tijela i krvi.

Tijelo i krvotok

koji odbija svaku misao.

Crveno pužeš

kroz izmišljene sobe

sve do praga stvarnosti.

Razgranatim rukama

posrče te među svoje zidove

i uokviri baš svaku boju cvijeća.

Prelijevaš se preko

ruba

udaljene kuće.

Izdubiš se dlanovima

i drvenom žlicom

utisnutom u pregaču

vlastitoga bijega.

Nikada nije znao

koliko zrcala nosiš u očima.

Nikada nije znao

riječima izraziti

tijelo i miris

koji se vukao za tobom.

Jesi li se zato morala

toliko puta skriti

da ne bi preplašila njegove šutnje?

Danas  liježeš

u njegovo naručje.

Ondje te zacijelo neće nikada naći.

Jure Drljepan (JUR)