Sjedim kraj prozora i pletem šal.

Od raznobojnih kvadratića je,

dopao bi ti se, znam.

Žurim se jer zima samo što nije stigla,

a meni je već dugo hladno.

I umorna sam ti, dušo.

Ne tješim se više

dostižnošću pravde,

najboljim argumentom istinom

gubitništvom nadoknadivim

na onom svijetu.

Znaš

ne može čovjek beskrajno biti strpljiv.

Ima dana kada bol se toči poput vina…

Tad uzmem pletivo,

sjednem uz prozor i to me smiri.

Moram požuriti

dovršiti šal

iako ne znam hoću li imati

dovoljno materijala

jer već mi je pri kraju

klupko

namotane

saraivor