Vjetrenjače su pojele
Don Kihota,
Okean ispljunuo Atlantidu.
Ništa više im neće iznenaditi srca,
Opasana kamenim aortama.
Dječak sa porodične slike na kaminu
Izgriženim je noktima
Grabio ostatke trule narandže
(što je na nebu ostavljala
zadimljen trag, boje razorenog ognjišta)
I vjerovatno se ni tada
Nijednog trenutka nije zapitao
Zašto su se u lice njegove majke
Usjekli kanali za odvod slane vode
Iz dva crna amuleta.
Ruke sestre dobile su krila
I odlepršale prema drvetu za vješanje
Sirove, nenačete samoće,
Pas je gledao
U suhu koru crvenila,
Samo je otac, nasmiješen
I naočit u crnom odijelu,
Prkosio plimi
Izgorjelog sutona.
Skoraj zlovešč, a izjemno zgovoren družinski portret, uokvirjen v samosvoje svetlobe in literarno izročilo, čestitke,
Ana
Sandra, izvoli še moj poskus prevoda:
http://www.pesem.si/a/objava/prikaz/103350/druzinski_portret
Lp, Marko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Sandra Džananović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!