Starim na čudan način.

Kao da potiho postajem slična

svim ženama s porodičnog stabla,

kao da preuzimam njihova tijela

i tokarim se u njihovo sjećanje

dok moja grana postaje periferna.

Ja se ustvari jedva, jedva držim za deblo.

Staram se usput i nezainteresirano.

Bez ikakvih posebnih graničnika i čudotvornih krema.

S upravo tolikom dramom, koliko je ima i podgrijan

jučerašnji ručak, sa upravo takvom mjerom zazubica.

Kao da mi je sasvim svejedno kamo idem

i da se otkidam od mrežastih niti korijenja

u kojima je davno sjeme bilo začeto.

U svom DNK nosim trajni zapis,

neizbrisiv, a ipak kao vosak taljiv,

u vrijeme dok moždanoga guštera dresiram u psa

da zadobije odgovarajući opseg i obris

da bude lako vodljiv i prilagodljiv;

sjeme, koje će poniknuti iz svježe prostrtih njiva

i potiskivati izdanke kroz sigurnost srčanih bora.

Jure Drljepan (JUR)