Umreću,
I neće žaliti za mnom zaboravljene jasike-
Radosno će šumeti
Nekoj drugoj zaljubljenici u poeziju
U crvene sutone na reci,
Sve će teći kao što je teklo:
Nijedan val moje Drine neće stati
Kad poslednji moj talas smiri oseka,
I dalje će se mrestiti ribe u virovima
I gačci u vrbacima će se pariti i pevati
O tri moje smrti:
O mrtvilu pre nego sam te srela,
O umiranju po rastanku,
I ovoj konačnoj koja je zakasnila:
Trebalo je da umrem pre bola druge smrti,
Bojim se da mu ni konačnost ne može ništa,
Šta ako kraj života nije i kraj ljubavi?
Bože,
Zar ću umirati za tobom dokle je večnosti
Pod zaboravljenim jasikama
Zaboravljena od tebe
I mojih pesama?
Nena Miljanović
Kad iz zapitanosti nad sobom, nad smislom i nad prolaznosti iznikne pjesma ovako nemirna, drhtava, ovijena sudbinskim pitanjima... samo mi preostaje da je čitam, često se divim umijeću pjesničkom... a onda ponovno čitam.
LP,
Mirko
Hvala Mirko, prvenstveno za čitanje a onda i za komentar.
N e n a
Smrt kot rešiteljica, krik, ki s stvarnimi pogledi (reka bo tekla, sonce bo zahajalo in trepetlika bo migljala v vetru ...) po eni strani omilijo smrt, po drugi povečajo svetobolje (želja po koncu življenja pred koncem ljubezni) - prepričljiva, tudi zaradi zgradbe in jezikovnih sredstev, čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nenamiljanovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!